Add
Private Notes
Na ulici, u medijima i kroz popularnu kulturu suvremeno društvo pokazuje svoje nasmiješeno lice, lice napretka i blagostanja. No, ispod te površine bezbroj je razina i skupina ljudi čiji doživljaj društva ne odgovara toj slici. To su ljudi na rubu, u borbi za egzistenciju ili pak preopterećeni stresom koji ih tjera u samouništavajuće ponašanje, manjine raznih sojeva i društvenih stupnjeva, od najsiromašnijih do najbogatijih. Svi su oni odraz raznih nepravdi, unutarnje i vanjske neravnoteže te nevidljive napetosti koje društvo neprekidno generira. Kako pristupiti tim problemima i tim ljudima?
Na velikom prostoru od Like i Dalmacije, preko većeg dijela Bosne i Hercegovine, pa sve do Crne Gore i istočne Srbije nalazi se oko 70.000 stećaka, a procjenjuje se da ih je nekad bilo i više od 100.000. Tko je napravio te tajanstvene megalite i kada? Danas ih se smatra srednjovjekovnim spomenicima, ali postoji i mnoštvo indicija da stećci zapravo potječu iz prapovijesti. Takvoga su mišljenja bili neki stari istraživači, ali i danas postoje ideje da su stećci zapravo spomenici jedne stare i zaboravljene civilizacije, tehnološki i znanstveno naprednije nego što se to pripisuje ljudima tog vremena. I tko zna što se još može otkriti razmicanjem naslaga naših predodžbi o prošlosti i kakve zaboravljene istine mogu isplivati na površinu.
Moksibucija je jedna od najstarijih metoda tradicionalnih načina liječenja u istočnoj Aziji. Radi se o spaljivanju ili tinjanju biljke iznad kože. U Kini, Japanu, Koreji, Vijetnamu, Tibetu, Nepalu i Mongoliji smatra se da je riječ o tradiciji staroj tisućama godina. Moksibucija se može raditi na više načina, pomoću akupunkturnih igala ili pak izravno na koži. Dio je rane povijesti istočnoazijske medicine koja se još čuva i tek je treba ponovno otkriti i pogledati novim očima. Moksibuciju se najbolje može opisati kao malo starijeg rođaka akupunkture. Nije bila nepoznata niti u Europi, do koje je stigla preko diplomata i europskih putnika čiju je pažnju privukla dok su u 17. stoljeću upoznavali Daleki istok. Moksibuciju se često povezuje s biljkom pelin, koja je i na zapadu već bila prepoznata kao biljka ljekovitih svojstava i dio je domaće tradicije.
Najslavnija knjiga kršćanskog svijeta spominje mnoga mjesta, gradove, kraljeve i lokalitete. Mnoge od njih smatralo se tek legendama, sve dok neki od njih postupno nisu počeli izranjati iz pustinjskog pijeska i tako postali predmetom proučavanja biblijske arheologije. S druge strane, mnogi krajevi koji se spominju u Bibliji i danas su na svom mjestu, ali kao pozornica nekim sasvim drugačijim događajima. U biblijska vremena, prema biblijskim pričama, njima su kročili davni ljudi, koji su bili sudionici mnogih dramatičnih zbivanja toga vremena. Ta mjesta se i danas mogu posjetiti, što su neki i učinili i posjetili nas s mnoštvom snimki iz tih područja.
Tri velike egipatske piramide, najslavnije drevne građevine, od prvih arapskih kroničara do danas nikad nisu prestale intrigirati ljude svojom impozantnošću, ali i šutljivošću. Činilo se da te gigantske građevine, sagrađene od divovskih kamenih blokova danas potpuno nepoznatom tehnologijom, čuvaju neku drevnu poruku utkanu u njih matematikom i geometrijom. Puno je izračuna napravljeno pri otkrivanju raznih brojčanih odnosa koji su piramide povezivale s promjerom Zemlje, iracionalnim brojevima i tome slično. No, prije inženjera Roberta Bauvala, danas slavnog autora, nitko nije obratio pažnju na značaj rasporeda tri velike piramide. Zaključivši da one predstavljaju odraz zviježđa Orion na tlu, Buaval je započeo svoju avanturu kroz arheologiju i mitologiju.
Vile su mitološke djevojke neobične ljepote obdarene čarobnim moćima, a osobito su zastupljene u keltskoj i slavenskoj mitologiji. Za te - kako ih se zamišlja - vječno mlade djevojke s bujnom raspletenom kosom vjeruje se da žive pod zemljom ili u blizini starih bregova, špilja i izvora. U slavenskoj mitologiji, vile su natprirodna ženska bića koja obitavaju u oblacima i na planinama i plešu vilinsko kolo kraj jezera. Pomažu ljudima u nevolji, no ponekad su i osvetoljubive ili zavidne. U Hrvatskoj, kao i drugdje među južnoslavenskim narodima, još traju narodne priče i legende o vilama, koje, mada lijepe i mlade djevojke, ponekad imaju i čudan tjelesni nedostatak poput magarećih ili kozjih papaka umjesto stopala i slično.
Riječi koristimo kao glavno sredstvo komunikacije. Paradoksalno, taj isti kanal jedan je i od najvećih izvora nesporazuma. Uglavnom zbog toga što iste riječi raznim ljudima znače različite stvari, pa smo svi često pomalo izgubljeni u prijevodu. No, u razmišljanje o značenjima riječi može se zaći i dublje i zapitati se znamo li uopće što znače riječi koje koristimo. Jesmo li ikada razmislili o njima, promotrili ih logički sa svih strana? Ako nešto zagovaramo ili smo protiv, to radimo kroz riječi. Jesmo li provjerili znače li one doista ono što pretpostavljamo ili su možda neprecizne ili pak znače nešto potpuno suprotno od naše predodžbe? Rijetki pojedinci na svijetu pristupili su jeziku i s te strane.
Ideja da čovjek ne živi samo jednom nego prolazi kroz nizove reinkarnacija stara je koliko čovječanstvo. S vremenom iz nekih je religija nestala, a razvoj suvremene materijalističke paradigme također nije pogodovao ideji da se uvijek iznova rađamo i kao bića prolazimo kroz cikluse raznih života. U okružju koje više nije prihvaćalo ideju postojanja nekog nematerijalnog subjekta zvanog duša, već je čovjeka promatralo kao mehanizam, doista je bilo teško razmišljati o reinkarnaciji. Jer čovjek se nakon smrti raspadne na atome i kako će se onda reinkarnirati? No, tijekom istog onog 20. stoljeća kad je na zapadu malo tko uzimao ideju reinkarnacije kao išta više od praznovjerja, neki psihijatri pokušali su objektivizirati pitanje reinkarnacije istražujući brojne slučajeve ljudi koji su tvrdili da se prisjećaju prethodnih života...
Konoplja i njezini jedinstveni kemijski spojevi pod nazivom kanabinoidi posljednjih četvrt stoljeća predstavljaju uzbudljivo područje istraživanja, pogotovo otkad je otkriven endokanabinoidni sustav u ljudskom tijelu i mozgu. Mozak sisavaca ima obilje kanabinoidnih receptora u staničnim membranama, a kanabinoidi iz konoplje nalikuju endokanabinoidima u tijelu. Kanabinoidi iz konoplje savršeno odgovaraju ljudskim kanabinoidnim receptorima, čime endokanabinoidni sustav postaje bitni fiziološki sustav stvaranja i održavanja ljudskog zdravlja. Endokanabinoidi i njihovi receptori se nalaze svugdje u tijelu, s drugačijom ulogom u svakom tkivu, ali uvijek s istim ciljem, a to je homeostaza, tj. održavanje stabilnog unutarnjeg okruženja. Gosti emisije su američki biokemičari dr. sc. Robert Melamede i dr. sc. Paul Hornby.
Pojam "kabala" danas je prilično poznat, ali najviše su ga proslavile filmske i glazbene zvijezde. Kad nešto stječe popularnost, obično, u svom prilagođavanju, gubi izvornost pa se to dogodilo i kabali. Što ona jest, ali, još važnije, što ona nije? U posljednja dva tisućljeća, otkad je kabala postala skrivena za javnost, ljudskom su rodu nuđene različite stvari pod nazivom "kabala": čarolije, uroci, čak i čuda. No, kabala je mistično ezoterično učenje o bogu i svijetu koje stiže iz židovske duhovne tradicije. Zahtijeva od čovjeka stalno angažiranje onog najboljeg u njemu, stalni napor i disciplinu na putu uzdizanja i opisuje strukturu duhovnih svjetova tj. duhovnih stanja, kao i način na koji svatko može stupiti u njih. Kabala nije dogmatsko, u sebi zatvoreno i dovršeno učenje s jednim vrhovnim i nepogrešivim autoritetom, već se tijekom povijesti razvijala i dalje se razvija.
Mnogo toga što se do nedavno nalazilo u domeni znanstveno-fantastičnih filmova postalo je svakodnevica. Prije svega napredna tehnologija. Tehnologija je oduvijek mijenjala ljudsko društvo, ponekad na bolje, ponekad na gore, a najčešće i na bolje i na gore istovremeno, ovisno o tome o kojem aspektu ljudskog života je riječ. Drugačije nije ni sa suvremenim računalnim tehnologijama. No, prvi put u povijesti zbiva se novi trend - prepuštanje tehnologiji da upravlja ekonomskim, ratnim i drugim društvenim procesima, a time i ljudima. Od razvoja umjetne inteligencije očekuje se da efikasno, racionalno i svakako bolje od čovjeka upravlja raznim sustavima, od bojnih podmornica i brodova do pravnih ili medicinskih područja. Pitanje koje se sve češće postavlja jest - mogu li algoritmi, po naravi lišeni bilo unutarnjeg svijeta osjećaja i povezanosti sa živim bićima, upravljati ljudima.
Cilj tradicionalne kineske filozofije je otkrivanje srži istine u kompleksnim fenomenima. Temeljna je postavka iza svih tradicionalnih kineskih učenja i tehnika jedinstvo prirode i ljudskih bića, a već dugo ni na Zapadu nisu nepoznati pojmovi tai-chi, chi gong, yin i yang, principi pet elemenata ili pak I Ching, Knjiga promjena ili bolje reći - knjiga predviđanja. Rezultat je to kineskih praksa i inovacija starih nekoliko tisuća godina, koje su smatrale da sve mora slijediti prirodne zakone. No, što zbog udaljenosti, višestoljetne zatvorenosti i jezičnih barijera, kineski majstori rijetko posjećuju Zapad. Majstor Zhang prvi je put posjetio Europu, kako bi s tradicionalnim kineskim mudrostima upoznao Europljane.
Naučeni smo na povijest gledati kao događaje koje pokreću ljudi, kraljevi, vlade, koje vodi interes, a služe se tehnologijom. No, postoji nešto veće od svih ljudi zajedno, a čiji smo svi mi dio. Upravo dovoljno veliko da ga je lako previdjeti, a to je okoliš. Prirodni okoliš nije tek pozornica na kojoj se zbivaju ljudske drame, već i sustav čiji smo dio i koji na nas utječe svojim ritmovima i ciklusima. Na taj način ciklusi okoliša utječu i na sam hod povijesti. Suše i poplave pokreću migracije, gladne godine stvaraju ratove, vulkani ruše političke sustave, a u isto vrijeme povoljne klimatske okolnosti mogu poticati razvoj civilizacije i kulture. Mi kao ljudi dio smo širih prirodnih ciklusa na koje nemamo puno utjecaja, ali nam oni određuju sudbinu na mnogo načina. Upravo takvu perspektivu razvija još uvijek nova grana znanosti - ekohistorija.
Zašto divlje životinje, iako često u životnoj opasnosti, rijetko pate od trauma? To je pitanje prije više od tri desetljeća postavio Peter Levin, liječnik i fiziolog koji je razvio revolucionarni pristup liječenju traume smatrajući da svi ljudi posjeduju urođenu sposobnost za transformaciju traumatskih iskustava. Naše visokorazvijene kognitivne sposobnosti često više odmažu nego pomažu da se nosimo sa situacijama u kojima bismo zapravo trebali djelovati instinktivno. Zato je razumijevanje dinamike koja divlje životinje čini praktički imunima na simptome traume ključ iscjeljenja traume kod ljudi. Dr. Peter Levine smatra da traume ne zaostaju u našem sjećanju već u našem živčanom sustavu. Stoga, da bi se liječile traume, nije nužno zadirati u sjećanja, prisjećati se mučnih detalja neugodnih iskustava i pokušavati racionalizirati ono što se dogodilo, nego dopustiti živčanom sustavu da tijekom dobro osmišljenog procesa ispusti višak energije. Gost emisije je dr. Peter Levine.
Svijet prirode oduvijek je bio izvor inspiracije, jednako umjetnicima kao i tehničarima. Ovi prvi u njoj su nalazili nadahnuće, a potonji rješenja za razne tehnološke izazove za koje je priroda davno našla rješenje. Bilo je samo pitanje vremena kad će se njoj okrenuti i jedna disciplina koja se podjednako temelji i na estetici i na tehnologiji, a to je arhitektura. Zato se tijekom cijeloga 20. stoljeća, sve do danas, mogu pratiti razni inovativni vidovi gradnje koje se može objediniti pod nazivom ''organska arhitektura''. Razni su kriteriji po kojima se neka građevina može svrstati u organsku arhitekturu, ponekad u potpunosti, ponekad kroz svoje elemente. No, kako god izgledala, organskoj arhitekturi teško je zanijekati atraktivnost i maštovitost, ne može je se optužiti za monotonost i jednoličnost kao ni za neefikasnost, a ne treba podcijeniti ni to što je na mnoge načine jednostavno ugodna ljudskom oku.
Težnja da se nađe smisao u svijetu i prepoznaju njegove zakonitosti, čini se, urođena je čovjeku. Od kad postojimo, postoje i interpretacije svijeta, koje su toliko raznorodne koliko je raznih kultura na svijetu, a i mijenjaju se tijekom vremena ili prilagođavaju novim okolnostima. Među svima njima postoje zajedničke točke, kao i one koje ih međusobno razlikuju. Razlikuju se i putovi spoznaje - širok je raspon između grčkih filozofa koji su svijet pokušavali dokučiti umovanjem, suvremenih eksperimentalno-empirijskih metoda ili pak onih koje se oslanjaju na vlastiti doživljaj ili iskustvo ili na neke metafizičke formule. Dio te široke palete našeg svijeta je indijski jogi Umašankar, poznat kao promicatelj tzv. solarne joge, ali indijska jogijska tradicija u sebi nosi i druge interpretacije svijeta poput sustava pet elemenata i dr.
Pojam Kirlijanova fotografija danas je općepoznat. Ime je dobio po ruskom znanstveniku Semjonu Kirlijanu koji je 1939. napravio prve fotografije sjajnog koronarnog obrisa oko lista i drugih organskih materijala, a koji je također bio vidljiv i ako bi dio lista nedostajao. Pola stoljeća kasnije isti je princip moderniziran. To se opet zbilo u Rusiji, a glavni lik priče bio je profesor računalnih znanosti i biofizike Konstantin Korotkov. On je svoj softverski kompleks nazvao GDV, što je kratica od Gas Discharge Visualization - tehnika vizualnog pražnjenja plina. Do danas je Korotkov istraživao mnogobrojne primjene GDV- kamere, tog prozora u svijet nevidljive energetske dinamike oko nas, uključujući i pitanja postojanja čovjekove životne energije i poslije smrti.
Tisućljećima ljudi su za ozdravljenje, osim urođenih mehanizama tijela, na raspolaganju uglavnom imali biljke. I kad je došlo tehnološki prosvjećenije doba, biljke su ostale izvor ljekovitih molekula. Nije ih se više koristilo cjelovite, ali su iz njih ekstrahirane ljekovite tvari da bi se od njih radilo lijekove. No, te tradicije nikad nisu potpuno nestale, a u nekim krajevima svijeta koje je civilizacija taknula nešto kasnije, poput Afrike i Amazone, one su još i danas prisutne, ponekad kao jedino što ljudi imaju na raspolaganju. Tijekom druge polovice 20. stoljeća ljudi iz Europe počeli su sve više i lakše putovati, a s njima su počele putovati i informacije i priče. Zato danas znanje o ljekovitim amazonskim biljkama nije više ograničeno na Južnu Ameriku, a pojavile su se i ideje da se ožive ili prodube domaće tradicije biljne medicine.
Što je mit u svojoj biti - zamaskirana povijesna priča, alegorija o principima života ili pak čista izmišljotina namijenjena ispunjavanju zimskih večeri oko vatre? Postoje fascinantne podudarnosti mitskih priča i mitoloških sustava većine svjetskih naroda, ponekad smještenih na sasvim suprotnim stranama svijeta. Stoga je stručnjake oduvijek intrigiralo imaju li svjetski mitovi jedinstveno podrijetlo. Postoji li neki izvorni mit, korijen iz kojeg je sve poteklo? Ako postoji, koju bi važnu informaciju nosila ta izvorna priča ljudskog roda?
Većina naših iskustava uvjetovala je da vidimo jasnu granicu između svijeta te naših misli i namjera naizgled čvrsto spremljenih negdje unutar naše lubanje. No, tijekom 20. stoljeća počela su se pojavljivati istraživanja koja su pokazivala da naše usredotočene misli i namjere mogu utjecati na fizički svijet. Signal je bio slab, teško uhvatljiv ali neosporiv. S vremenom je taj fenomen dobio i svoju englesku kraticu - MMI - koja označava interakciju uma i tvari. Čini se da usmjerena namjera i misli nekako zaobilaze fizička prostorna ograničenja i djeluju trenutno.
U odnosu na sve druge primate Homo sapiens pri porodu ima najveći postotak masnoga tkiva i ujedno najbrži rast mozga. Tek rođeno dijete se od prvoga dana preko majčinoga mlijeka intenzivno hrani mliječnom masti, koja spada u zasićene masti. Ipak, dugo vremena su masti u prehrani bile na glasu kao neprijatelj zdravlja, ali to se pomalo mijenja. Riječ je o tome da čovjek zapravo ima dva spremnika energije: glukozu i masti, različite po nastanku i trošenju. Šećeri najlakše ulaze u krv, a i najlakše se troše, dok su masti predodređene za razdoblja oskudice. Kako tijelo treba vremena da bi uopće krenulo trošiti nataložene masti, glukoza mora prije toga biti već potrošena, a i tijelo treba nekoliko dana privikavanja da bi počelo trošiti zlatne rezerve. No, tu je priči o mastima i šećerima tek početak...
Krajem 2017. novinari New York Timesa objavili su kako od 2007. u Pentagonu djeluje tajni program Pentagona za istraživanje NLO-a pod nazivom "Program za identifikaciju naprednih aeronautičkih prijetnji". Od 2007. do 2012. za ovaj projekt izdvojeno je 22 milijuna dolara, bio je dobro skriven od Kongresa i spadao je u projekte s posebnim pristupima koji se financira iz "crnog budžeta". Bivši direktor projekta Luis Elizondo javno je istupio i izjavio da NLO-i predstavljaju egzotične letjelice koje ne postoje niti u jednom vojnom arsenalu našega planeta i koje nemaju uobičajena aerodinamična svojstva.
Što zapravo otkriva placebo, taj tako poznati, ali nedovoljno shvaćeni pojam? Nije riječ tek o tome da se netko osjeća bolje već kao posljedica uzimanja lažnog lijeka dolazi do stvarnih promjena na fizičkom tijelu čovjeka. Što dovodi do pitanja koje je postavio američki liječnik Joe Dispenza, a i odgovorio na njega u naslovu knjige "Placebo to ste vi". Ako je placebo toliko učinkovitiji od mnogih lijekova, jedan od načina da se to dogodi jest razumijevanje procesa koji se zbivaju u našem tijelu i kako kroz sustav neurona, neuropeptida, drugih proteina, stanične jezgre i utjecaja na gene zapravo placebo radi.
Hodanje po žaru jedan je od najstarijih duhovnih obreda na svijetu. U Bugarskoj je UNESCO zaštitio nestinari plesače koji na dan sv. Helene i Konstantina bosonogi plešu na vatri. U starom Rimu tko je mogao neozlijeđen prijeći preko žara, bio je oslobođen poreza. O tome kako je moguće neopečen hodati po žaru, postoji puno odgovora. Možda je točno da se u susretu s vatrom čovjek suočava s nizom obrazaca, unutarnjih strahova, neodlučnosti i slabosti koje razgrađuje svjesnom odlukom osobe da zakorači u vatru. Ritual hodanja po žaru jedan je od najstarijih religijskih ili iscjeliteljskih rituala pročišćenja tijela, uma i duha na Zemlji.
Voda je vrlo malena molekula koja ima izuzetno specifična svojstva, jer se može nalaziti u sva tri agregatna stanja: krutom, tekućem i plinovitom. Od svih tekućina upravo voda ima najjaču površinsku napetost, najjače je otapalo na površini planeta Zemlja itd. Nemoguće je naći druge molekule koje bi imale sve anomalije koje ima voda, a bez samo jedne od njih života na Zemlji uopće ne bi bilo. Nekoć se smatralo da je najvažniji kemijski sastav, ali danas se esencijalnom sve više pokazuje trodimenzionalna struktura vode. Zato su početkom 21. stoljeća procvala istraživanja vode o čemu svjedoči znanstvena konferencija održana u Sofiji krajem 2017. godine. Cilj konferencije je bio povezati najnovije spoznaje iz holografske memorije, svijesti, stanične komunikacije, uloge vode u funkcioniranju DNK, njezine električne dinamike i drugih otkrivenih svojstava vode u cjelovitu sliku.
Prije 1960. godine većina istraživanja životinjske inteligencije bila je usredotočena samo na promatranje ponašanja životinja. No, tada se područje istraživanja počelo širiti i obuhvaćati životinjsku kogniciju, što je pokrenulo rasprave o životinjskoj svjesnosti. O čemu životinje zapravo razmišljaju i kako? Sve više nevjerojatnih dokaza inteligencije kod životinja pokazuje da su dugo vremena bile podcijenjene. Vrane su sposobne prepoznati ljudska lica. Mozgovi dupina imaju složeni neokorteks i regija mozga zadužena za samosvijest puno je veća u usporedbi s ostalim životinjama. Hobotnice mogu pobjeći iz svog bazena, vratiti se u njega i za sobom zatvoriti vrata. Grupa slonova je pobijedila grupu ljudi u vježbi timskog rada koristeći se tehnikama koje znanstvenici nisu ni uzeli u obzir. Neočekivani primjeri inteligencije otkrivaju se sve više kod raznih životinja.
U biologiji 17. i prvoj polovici 18. stoljeća život se objašnjavao strogo mehanicistički, a živa bića smatrana su vrlo složenim biološkim mehanizmima. Biologija 18. stoljeća i prve polovice 19. stoljeća organizam je pak vidjela kao integrirani sustav organa koji skladno funkcioniraju. Suvremena znanost o životu smatra da se taj sustav temelji na kompleksnim molekularnim interakcijama te da su živa bića molekularni automati. No, neka suvremena biofizikalna istraživanja - poput istraživanja vode i bioelektromagnetizma - na temelju sve većeg broja otkrića smatraju da bi organizmi trebali posjedovati neku vrstu polja koje dinamično integrira biokemijske i fiziološke procese što omogućuje da organizam funkcionira kao cjelina. Biopolje je postao naziv za pretpostavljeno kompleksno polje koje upravlja nebrojenim biokemijskim i elektrokemijskim procesima unutar organizma. Gost emisije je dr. sc. Igor Jerman iz ljubljanskog instituta BION.
Mnogi će se složiti da svijet u kojem živimo prolazi kroz tektonske društvene promjene. Velik dio njih posljedica su tehnološkog razvoja bez premca, koji je omogućio i nikad viđeno povezivanje ljudi, ali prisutne su i promjene mnogih starih mentalnih obrazaca i načina shvaćanja svijeta. U kojem se smjeru svijet mijenja? Možemo li promatranjem suvremenih trendova, kako onih vidljivih tako i onih dubljih, naslutiti u kakav će se oblik razviti neka nova svjetska kultura? To pitanje, koje jednako pripada svima, od tehnologa do sociologa i filozofa, zaokupilo je i pažnju danskog mistika i filozofa Martinusa...
U suvremeno tehnološko doba neka stara razmišljanja postala su opet nova. Jedno od njih je da čovjek treba surađivati s prirodom, a ne boriti se protiv nje, najviše zbog vlastite dobrobiti. Glavni izvor hrane, poljoprivreda, odličan je primjer obaju pristupa. Dok tzv. konvencionalna poljoprivreda ne može postojati bez pesticida i drugih kemijskih sredstava, ponovno otkriće starih principa često se naziva organskom poljoprivredom. Pokazuje se da je moguće raditi biološke pesticide, organska gnojiva i primjenom mnogih drugih zakonitosti, poput plodoreda ili udruživanja biljaka da bi jedna drugu štitile, stvarati zdrave biljke. Potrebno je podsjetiti se i na zaboravljene uloge mikroorganizama u poljoprivrednoj proizvodnji, a i na druge male tajne koje omogućuju poljoprivredu bez pesticida.
Simptome bolesti se, iz perspektive filozofije zdravlja, može interpretirati kao tjelesne izražajne forme psihičkih sukoba koji su svojom simbolikom u stanju razotkriti pacijentov problem. Bolest čini iskrenim jer što god da se naizgled događa u tijelu, mi doživljavamo u svojoj svijesti pa tijelo služi kao prostor projekcije unutarnjeg problema, a nije mjesto na kojem nastaje problem, niti mjesto na kojem bi se on mogao riješiti. No, simptomi nam se obraćaju jezikom za koji pretpostavljaju da ga mi razumijemo, a to je jezik analogija, pa svaki tjelesni tijek bolesti predstavlja simboličku obradu problema. Tako piše njemački liječnik Ruediger Dahlke u knjizi "Bolest kao put".
"Otmica - susreti ljudi i nezemljana" naslov je slavne knjige harvardskog psihijatra Johna Macka iz ranih 1990-ih. To krajnje bizarno ljudsko iskustvo kasnije su proslavile znanstvenofantasične serije poput Dosjea X, ali ga se nikad nije prestalo proučavati. Iskustvo vezano uz temu neidentificiranih letećih objekata sve je teže shvatiti čim ga se bolje upoznaje jer uključuje iskustvo izgubljenog vremena, "lebdenja" kroz zidove, doživljaje operacija na izvanzemaljskim brodovima i slično, a većina uključenih tek se pod hipnozom prisjeća svojih doživljaja, iako o stvarnosti događaja ponekad svjedoče ožiljci i drugi tragovi. Danas se i u Europi, pa i u Hrvatskoj, na rijetkim mjestima istražuje taj fenomen i radi s ljudima koji su imali takvo čudnovato iskustvo.
Drevni izraz "karma" jednako je poznat koliko i shvaćan na različite načine. Taj pojam, koji u prijevodu sa sanskrta znači "čin" ili "djelo", povezivan je s pojmovima kazne i nagrade ili pak otplaćivanja dugova svojih djela na razne načine. Najčešće je shvaćanje da se karma odnosi na načelo uzročnosti gdje namjera i djelovanje pojedinca utječu na budućnost tog pojedinca, jer će dobre namjere i dobra djela stvoriti dobru karmu i sretnu budućnost dok će loše namjere i djela pokrenuti lošu karmu i buduću patnju. No, pomniji uvid u te tradicije pokazuje da se bit pojma karma više odnosi na mehanizam percepcije svijeta i pitanje kako naš doživljaj svijeta određuje ono što zovemo stvarnošću i iskustava nego tek na neku zamišljenu kozmičku vagu pravde.
